Kako funkcioniraju gornje granice socijalnog osiguranja u Europi
Zapadni modeli oporezivanja uče nas da što više novca zaradite, to veći postotak morate predati državi. Međutim, kod opsežnih sustava socijalnog i zdravstvenog osiguranja vrlo se često događa upravo suprotan fenomen. Razlog tome je takozvana gornja granica osnovice za doprinose (u Njemačkoj poznata kao Beitragsbemessungsgrenze). To je fiksna granica prihoda iznad koje nadležne institucije jednostavno prestaju zahtijevati daljnje uplate osiguranja. Bilo kakvo povećanje plaće iznad te granice u potpunosti je oslobođeno socijalnih doprinosa, zbog čega visoko rangirani menadžeri u stvarnosti primjećuju značajan pad svog ukupnog graničnog poreznog opterećenja.
Zaštitni mehanizam gornje granice
Princip gornje granice osnovice predstavlja maksimalni godišnji iznos na koji se uopće primjenjuju postotni odbici. Ako država, primjerice, postavi mirovinsku granicu na 90.000 eura godišnje, direktor koji zarađuje 200.000 eura više neće uplatiti apsolutno ništa za socijalno osiguranje od iznosa koji premašuje tu granicu. Prihodi iznad tog limita podliježu isključivo klasičnom porezu na dohodak, koji je mnogo transparentniji u svojoj progresiji.
Njemačka i Francuska poznate su kao stručnjaci za nevjerojatno složene višeslojne sustave, u kojima zdravstveno i mirovinsko osiguranje imaju potpuno različite granice. Odbici za zdravstvenu skrb obično završavaju znatno ranije, na primjer na razini od oko šezdeset tisuća eura, dok se obveza plaćanja mirovinskog osiguranja proteže sve do devedeset tisuća. Sukladno tome, zaposlenik mora postupno "probiti" nekoliko različitih barijera kako bi se konačno i potpuno oslobodio tereta doprinosa.
Deformacija porezne krivulje i isplata bonusa
Probijanje ove gornje granice rezultira naglim i drastičnim padom granične porezne stope. Iako se i dalje nalazite u najvišem poreznom razredu za porez na dohodak, iznenadno ukidanje naknade od dvadesetak posto za socijalno osiguranje znači da ćete od svakog dodatnog eura u džepu zadržati znatno više neto iznosa. Iz tog su razloga izdašni božićni i godišnji bonusi menadžera u stvarnosti mnogo "čišći" od njihove redovne osnovne plaće, budući da se isplaćuju na samom kraju godine kada je godišnji limit za doprinose već odavno probijen.
Ovaj specifičan mehanizam oblikuje očiglednu "grbu" na krivulji poreznog opterećenja. Najviši kumulativni porezni pritisak, kada se zbroje porezi i doprinosi, doživljavaju radnici koji spadaju u višu srednju klasu; oni se suočavaju s brutalnom kombinacijom strmog progresivnog oporezivanja i punih uplata u osiguravajuća društva. S druge strane, oni na samom vrhu ljestvice prihoda osjetit će postotno olakšanje te će se njihovo efektivno porezno opterećenje relativno smanjiti.
Ključne ideološke razlike unutar Europe
Zanimljivo je da ne priznaju sve zemlje u Europi ovu svojevrsnu "povlasticu" za bogate. Norveška, Švedska i druge visoko egalitarne skandinavske države primjenjuju socijalne i zdravstvene doprinose linearno na svaki zarađeni cent, potpuno odbacujući koncept bilo kakve gornje granice. Rezultat je neprekidno rastuće progresivno opterećenje koje snažno kažnjava vrlo visoke zarade u ime financiranja opsežnog i izdašnog državnog aparata.
S druge strane kanala La Manche, Ujedinjeno Kraljevstvo rješava ovu situaciju specifičnim kompromisom u obliku "Upper Earnings Limit". Britanski sustav, naime, ne oprašta građanima iznad limita potpuno plaćanje naknada, već drastično reže postotnu stopu National Insurance doprinosa s redovne vrijednosti na samo skromnih dva posto. Ovom se gestom održava privid elementa opće solidarnosti, ali se istodobno ne sprječava londonske korporacije da izdašno nagrađuju svoje ključne stručnjake.
Optimizacija i strateško planiranje fondova za plaće
Dosezanje ovih granica radikalno mijenja financijsku strategiju tvrtki jer se time brišu i oni izdašni, zakonom propisani doprinosi koje inače poslodavac mora uplatiti za dotičnu osobu. Dodavanje dodatnih pet tisuća eura na plaću visoko pozicioniranog direktora tako korporaciju paradoksalno košta manje od dodavanja istog tog iznosa prosječnom zaposleniku s nižom plaćom, s obzirom na to da država više ne naplaćuje nikakve dodatne skrivene troškove socijalnog osiguranja.
Za globalne HR odjele koji svakodnevno analiziraju goleme proračune diljem kontinenta, ovo znači da fiksni troškovi za zapošljavanje vrhunskih stručnjaka od određenog trenutka jednostavno prestaju rasti eksponencijalno. Taj prijelomni trenutak na krivulji plaća omogućuje tvrtkama da puno preciznije kalkuliraju s dovođenjem skupih strateških stručnjaka, osiguravajući jasnije i sigurnije proračunske okvire.